Sanjaj Sanja
izbledeti neće
oreol tvoje seni.
Da olovo kaplje ne bi izlilo
oči moje za tobom.
Druže,
ko slamku lomila te
čežnja za opustelim grumenom,
pedljom između neba i tla
domaćeg.
Prijateljstvuj sad sa zvezdama visoko,
mesto meni tajne da odaješ.
Van dometa
zlehudo nedostaješ rukama,
duši...
Jecaji su skupi.
Grumen u grlu mi zastao.
Što mi nisi rekla da anđelima fale krila
prevrnuli bi sve budžake
odavde do Ada
da ih za tebe pronađemo.
Oprostiti neću nikada
kurvi, životu,
spodobi nepoštenoj
na olakom izvlačenju teških koraka
iz kutije zala.
Nije hteo
da te pusti
da se ogradiš od čemera,
da zaboraviš prepešačenu tminu
došetalu u koloni olujnog beznađa.
Zašto si me ostavila samu
u nedosanjanom snu,
ukraj sveta
da se lomim s tuđim senima
braneći te od života.
Sama si htela ćutke i pokorno
krstu da se pokrstiš
i mukom ćutiš dok se penješ ka Golgoti.
Senima mog prijatelja Sanje
nijedna olovna suza ne može iskazati bol zbog gubitka prijatelja. ali ovakva pesma mnogo govori. o autoru i onom kome je namenjena.
Prijatno!
Autor domacica — 22 Jun 2009, 17:41
@Domacice, tvoj komentar me je bas dirnuo. Hvala ti....
Autor Linga — 22 Jun 2009, 20:29
Uh...do bola!
Autor Goca — 22 Jun 2009, 22:52